Draga

-

Izlazila sam iz tramvaja na Jelačićevu trgu kad mi je zazvonio mobitel (tu spravu imam i ja, ali takav model da među mladima i sprava i ja izazivamo nevjericu: „I to još hoda po svijetu?“). Zove Franka, Dragina kći. Odmah sam znala da ću čuti nešto loše, jer Franka me ne zove nikad, pa ni kad je Draga odlazila na teške operacije. O njima sam doznavala od same Drage, naravno naknadno. Znači, ni ovaj put neće mi reći da je Draga u bolnici. Jedino što sam još mogla čuti bilo je: mama je umrla. To je doista i rekla. A ja? Zatečena, mljela sam nešto nesuvislo, vodopadno, glupo, kako obično na iznenadne smrti i reagiramo ili se od njih branimo. Ipak, nisam se raspitivala o uzroku smrti (kako? kada? od koje bolesti?), o čemu ljudi znaju trtljati na sprovodima, kao da će im takvo znanje išta donijeti i kao da to na ostatke živih uopće utječe.

Draga je stanovala u Tkalčićevoj 80 / Snimio MARIO ROGIĆ

Vijest me, dakako, pogodila, kao uvijek kad kosi drage ljude u istoj generaciji. Ubrzano nestaju iz poznatoga krajolika i stalno ga osiromašuju. Preživjeli kao da su već jednom nogom u grobu. Komu to još uopće mogu i reći? Sugovornika je sve manje, a onih koji to osjećaju na svojoj koži još manje.

Draga je bila moja prijateljica iz djetinjstva. I to onoga dijela koji sam provela u Tkalčićevoj ulici, u neposrednoj blizini upravo ovoga trga na kojem sam saznala da je više nema. Ona za našu ulicu nikad nije rekla Tkalča (kao mi ostali) nego Kalča. Ni nju druga djeca nisu zvala Draga nego Dada. Samo ja Draga. Bila je najstarija od četvero djece. Imala je još dva brata i sestru: Milana, Ninu i Sinišu. Svi su umrli prije nje. Najprije Siniša, najmlađi. Je li ime povukao iz Zagorkine Gričke vještice, onomad popularnoga štiva naše stare susjede? Nikad neću saznati. Nemam više koga pitati. Za sestru Ninu tek sam na grobu vidjela da se zvala Božena. Ni s njihovim prezimenom nije bilo drukčije. Draginu mamu, vešericu obližnjih gospoja, zvali smo samo prezimenom, Manjićka. I za nju sam tek na grobu saznala da se zvala Josipa. Grob mi je otkrio i njihovo prezime, Premec Maić. Odakle smo onda spuknuli Manjić? O ocu Viktoru kolala je priča da je Dragin očuh, da su ona i brat Milan od drugog oca, a dvoje mlađih od ovoga. Češće smo ga viđali teturava nego trijezna, činilo se da nigdje ne radi, no zato je Draga obavljala i dužnosti koje djeca njezine dobi obično ne rade: čuvala je one mlađe, brisala im balave nosove, otirala sline s brade, hranila ih dok se s nama igrala skrivača ili kafé. To se igralo tako da jedan igrač naskakuje drugima na savijena leđa, dok su im glave ugurane među noge prethodnih igrača, pa kod kojega lanac pukne, taj je novi skakač. Dragina braća sjedila su u dubokim štepanim starinskim kolicima, no siromašna djeca brzo se osamostaljuju, a u kolica su brzo stizali još mlađi. Nitko od nas nije tako rano imao na grbači takvu popudbinu, mi smo se, za razliku od Drage, igrali bezbrižno. Njoj je, štono riječ, tako pao grah. I padao je cijeli život.

Kad mislim o svojim starim prijateljicama, ima tu i nekih fedinga, razdoblja u kojima bi mi se nekako pogubile, no onda bi opet iznebuha izronile s nekih nepoznatih novih adresa. Draga je već bila i udovica, a meni kao da se njezin život od udaje do udovištva nekako stisnuo. Ipak, jedina poznata točka bilo je njezino radno mjesto, Knjižnica Sabora, gdje je radila do mirovine. Nisam je ondje tražila. Bilo mi je dovoljno znati da hoda po svijetu. Tek kad je Franka stasala za studij, život nas je opet povezao, no ni tada nismo se često družile, osim što nikad nije izostala njezina telefonska čestitka za moj rojsni dan, kako je govorila. Budući da je godinama njegovala majku u svojem jednosobnom stanu, nisam je posjećivala. Posjeti su zaredali tek kad joj je mati umrla. Tada sam još svakodnevno pješačila, pa i po Srednjacima, njezinu kvartu. Zazvala bih je pod prozorom visokoga prizemlja i tako smo se viđale zadnjih godina, no činilo se kao da smo obje netom došle iz Kalče. Među nama nije bilo zida. Vidjela sam da ima slabo srce, da se brzo umara, no htjela je još pomoći Franki oko djece koliko je mogla. A najviše se bojala da će Franki pasti na glavu u svojoj bolesti i nemoći, no nije pala. Samo je klonula na jednoj klupi blizu svoje kuće. Naša druženja u njezinoj kuhinji bila su uz mnoge stare fotografije. Neke sam znala, no mnoge i nisam, jer u vrijeme naše mladosti nije bilo škljocanja fotoaparatima kao danas. Rijetko su nas slikali, prije bi nas tu i tamo odveli profesionalnom fotografu nego što smo imali amaterskih fotografija.

Iz tih slika saznala sam mnoge stvari o kojima pojma nisam imala dok sam živjela u Tkalčićevoj. Recimo, pokazala mi je sliku njihove nekadašnje kuće u toj istoj Tkalči gdje je njezin djed imao zubarsku ordinaciju. Njezinu majku nikad nisam povezivala s tom zubarijom, a upravo je ona bila zubarska kći. No u vrijeme moje mladosti, još jedno poratno vrijeme, nije bilo nikakvo čudo da netko izgubi sve što je imao prije rata, da potpuno osiromaši, jer rat ispremiješa ljude nekom golemom kuhačom (kakvom danas miješaju prvomajski grah i fritaju za goste u primorskim krajevima), pa neki potonu, a drugi (lakši, da ne kažem što drugo) isplivaju na površinu. Kad sam tu kuću vidjela na slici, brzo sam je potražila in situ, a i do nje i do kuće u kojoj sam Dragu našla i ostavila u djetinjoj dobi otputila sam se i kad mi je Franka rekla o Draginoj smrti. Dragine bivše adrese pridružile su se već tolikima kraj kojih prolazim kao da hodam po groblju i izvan samoga groblja. Na osmrtnici je pisalo Dragica, ime koje s Dragom nikad nisam povezivala. Tako je i naša razredna kolegica Ružica u smrti postala Ruža. No u meni obje žive onakve kakve su bile izvan osmrtnica, kao Draga i Ružica.